ponedjeljak, 28.03.2011.
Tražeći bolje sutra
Jednom davno, u jednom prekrasnom ne tako malom mjestu živjeli su prekrasni, ali siromašni ljudi. Nisu imali posao, nisu imali novčića, ali imali su ono bitno: vjeru u sebe, vjeru u Boga i vjeru u ljude oko sebe... I to im je bilo dovoljno da žive sretno i zadovoljno do kraja života...
Tako bi otprilike zvučala bajka koju bih djetetu ispričala prije spavanja, samo... Mi odrasli ne vjerujemo u bajke, zar ne?? Za nas su prekrasni, ali siromašni ljudi svakodnevica. Vidimo ih u onoj baki koja je cijeli život zarađivala "penziju", a sada ruje po kontejneru. I u onoj mladoj ženi koja u beskonačnom redu čeka da proda ono malo boca, što je nakon subotnje pijanke skupila po obližnjem parku. Vidimo svuda. Ali, ne trebamo gledati tako daleko da bismo vidjeli neimaštinu.
Cijeli život žalim one male uboge ljude koji mi pokucaju na vrata sa otvorenim ručicama proseći za koricu kruha. Uvijek će se naći nešto za njih.
Onoj ženi koja je otvorila kontejner i traži boce, kojih sve manje ima, jer ljudi sve manje bacaju nešto od čega možete dobiti koju kunu (a pri tome i spasiti majčicu prirodu), ma i za nju se u mom podrumu nađe koja boca.
Mi ćemo uvijek naći neku drugu koju ćemo prodati.
I tako, pomažući drugima, uvijek se odmičem od one okrutne i brutalne činjenice, koja me dočeka kada pogledam na svoj tekući... NISAM NI JA DALEKO OD NJIH.
Jer, što je bogatstvo?? Ako govorimo o bogatstvu duše, o kvalitetama koje krase svakoga dobrog čovjeka, ako govorimo o vjeri, ljubavi i nadi, onda sam itekako bogata osoba. Ako govorimo o znanju, o akademskim vrlinama, znanju stranih jezika i posjedovanju vozačke, među tajkunima sam.
Ali, ako govorimo o materijalnom... O nekretnini u kojoj sam podstanar, o autu koji otplaćujemo, o neplaćenim računima koji mi se rugaju sa frižidera, o minusima koji su sve duži i sve veći... Onda moram priznati poraz...
Što mi vrijede svi jezici ovoga svijeta, sve vozačke, sva moja komunikativnost i poslovna iskustva, kada poslodavci traže nešto više.
Bez poslodavca nema posla. Bez posla nema novca. Bez novca nema kruha i plaćenih računa. A s neplaćenim računima se osjećate jadno...
A što oni traže??? To ponekad prelazi dimenzije ljudske mašte.
Iza mene su dva tjedna testiranja za posao.
Vidjela sam oglas i srce mi je poskočilo. Naletjela sam na nešto što je baš za mene. Traže vrline koje ja posjedujem, traže iskustvo koje imam, fakultet koji imam... Idealan poslodavac, kome bih ja bila idealan radnik.
I prijavila sam se. Zamolba je bila neobična, drugačija. Otvorena i iskrena, a istovremeno kreativna i zanimljiva. Pristojna.
Dobila sam poziv na testiranje. Jeees...
Milijun pitanja, malo vremena. Pitanja kojima je mjesto tamo i ona za koje mi nije jasno odakle su ih iskopali. Opća kultura, poslovanje, područja znanja koja nemaju veze sa traženim poslom. No, sve sam ja to nekako odgovorila svojim stilom, svojim načinom. Sa puno smajlića.
I zvali su me na razgovor. Jeeees...
Mislila sam: sad je hop ili trop. Ili ću im se svidjeti, ili ne. Ili ću dobiti posao, ili ne. Ali, nije to baš bilo tako.
To je bio samo prvi u nizu intervjua. Bila sam pristojna i direktna. Službena i simpatična.
I skontali smo se. Pozvali su me i na drugi krug. Jeeess... Ali gdje to staje?
Dali su nam nekakve zadatke. Vezani za posao, ali ne pretjerano teški.
Potrudila sam se najbolje moguće. Radila sam dan i noć skupljajući podatke, analizirajući ih. Odabirući najbolje i najadekvatnije. Htjela sam napraviti to najbolje moguće. Imala sam problema sa mrežom, sa podacima koje sam zaboravila sačuvati i oni su pod navalom umora netragom nestali... Ali uspjela sam.
Neispavana i crvenih očiju od umora otišla sam na intervju.
Šminka je sakrila podočnjake, smješak je bio veliki, a u ruci podaci za koje sam očekivala pohvalu svjetskih razmjera.
Dobila sam podsmijeh. Oni to nisu očekivali. Niti tražili. To je ipak previše posla. I pitanje nisam li preambiciozna za to radno mjesto.
Jer, ja sam ipak bila iskrena na razgovoru i bez pardona im rekla kako bih voljela napredovati... Kod njih naravno, jer mi se firma zbilja svidjela.
Da mi je ta firma bila svjetla točka u sivilu nepodmirenih računa i minusa i krpanja kraj sa krajem i da bih u ovome trenutku prihvatila koliko toliko normalan plaćen posao, koji bi koliko toliko imao veze sa svime onime što su me učili na fakultetu godinama, to im nisam rekla.
Ipak svi savjetuju kako nije najpametnije u razgovoru za posao spominjati novac. Ispada da samo zbog toga dolazite raditi. A ne zbog nekakve motivacije, učenja, napredovanja...
Ali ajd mi vi dragi moji recite, nije li vam dovoljna motivacija samo znanje da svom djetetu niste platili vrtić, da vas kredit čeka i da enormno veliki računi odnesu i ono malo novca koje biste potrošili za koliko toliko zdrave namirnice u frižideru. Nije li to dovoljna motivacija za trud, rad i napredovanje? Veća i od učenja i od nekakvih putovanja i svega što je preporučljivo navesti???
I tko je tu nerealan? Poslodavac koji misli kako dolazite raditi da biste se usrećili, da biste učili, da biste ubili slobodno vrijeme, posloprimac koji priča kako mu je taj posao vrhunac sna o daljnjem učenju, napredovanju i da mu nije bitno koliko zarađuje, nego koliko je kvalitetan posao, ili nekakav normalan čovjek koji misli da ni jedan ni drugi nisu realni, poslodavac zato jer ima totalno nerealna očekivanja i misli valjda da će mu budući radnici živjeti od zraka i dolaziti sretni i veseli na posao zato jer oni to vole (a ne zato jer to moraju), posloprimac dupelizac (oprostite na izrazu, pogotovo vi koji se nalazite u opisanom) koji će se prodati pod najboljim mogućim samo da dobije posao, ali će zaboraviti što u stvari je?
Na kraju krajeva to nije bitno. Jer onaj realan, koji dupelisca gleda sa strane i zgraža se nad njegovom sposobnošću obmane, sposobnošću prodaje muda pod bubrege, a sve u korist zaposlenja za koje mu naravno nije potrebna plaća već motivacija, on će i tako ostati bez željenog posla.
To što mu je srce ustreptalo kada je vidio oglas, što se pronašao u svemu i pokušao im prikazati da je on sam, a ne njegova obmana, baš ono što traže, to nije tako bitno. Jer, u utrci za poslom pobijedio je bolji.
Ne onaj koji je bolje riješio test, bolje obavio zadatke, nego onaj koji je bolje prodao muda pod bubrege.
Mislim da je krajnje vrijeme da naučim tu vještinu i zaboravim sve što sam naučila u životu, sva moja iskustva i obrazovanja. Na kraju će uvijek pobijediti onaj koji se zna dobro prodati, onaj tko je naravno ambiciozan dovoljno da želi uspjeti, a opet ne dovoljno da ugrozi nekoga u firmi. Onaj tko zna puno, ali ne i previše. Onaj tko ima iskustva, ali ne želi steći neka nova u nekim drugim firmama. I naravno onaj tko, koliko god mu se u ponuđenoj firmi ne bude svidjelo, će i dalje sa smješkom ostati na istom radnom mjestu i neće tražiti dalje, jer to nije preporučljivo.
Dajte poslodavci, saberite se i nemojte vjerovati svim tim mazanjima očiju. Pa svi smo mi samo ljudi koji dolazimo na posao radi novca, svi smo mi osobe sa svojim potrebama i ambicijama i ne, nećemo nikoga ugroziti ako pokažemo da znamo i možemo.
I naravno, ako imamo vezu ne znači da smo i idealni za taj posao.
Uh...
- 13:22 -
petak, 11.03.2011.
BITI DRUGAČIJI
„Zašto se truditi uklopiti, kada si rođena da se ističeš“, meni najdraži filmski citat svih vremena. Ne znam više kako se film zove, ali znam da me poruka te jedne rečenice drži do današnjeg dana. Drži ili tješi, kako želite. Jer ja uistinu i jesam drugačija osoba. I cijeli život se trudim uklopiti, oko sebe napraviti barikadu stereotipa, ali moj slobodni duh uvijek izađe na vidjelo.
No, kako odrastam shvaćam kako mi sve više godi biti čudakinja, biti nenormalna. Jer sam posebna. Bilo to meni priznato ili ne. Budite realni, koliko znate višestrukih majki koje završavaju fakultet i uz to traže posao? Koliko znate žena koje u tridesetima nose leptiriće i smješkaju se suncu dok hodaju?
Ok, ok... godinama nisam nosila leptiriće i godinama sam držala pogled uprt u pod. I sakrivala se iza crnine. Nisam bila sretna. Život mi je postavio barikade i trnje, a jedna vesela, šarena djevojka pretvorila se u pogrbljenu staricu. No, negdje duboko duboko unutar depresivne žene još uvijek je ostala skrivena ona vesela cvjetasta djevojka koja bosa trči po travi i igra se sa sunčevim zrakama na licu, dok svi slučajni prolaznici u čudu gledaju. I ta djevojka je odlučila onu depresivnu ženu poslati na zasluženu mirovinu i ponovno zavladati. U nekom tamnom kutu kuće stoji mi jedan šivaći stroj. Prije nekoliko dana, dok sam po ne znam koji puta brisala prašinu s njega, ona šarena djevojka mi je prišapnula da će nam ta spravica uskoro jako dobro doći. Naime, odlučila sam početi šivati.
Ma ne, to ne znači da ćete uskoro na nekom Fashion Weeku vidjeti i moje lice, ali neki originalan produkt mojih ruku možda se već ovoga proljeća nađe na najzahtjevnijem modelu, na meni. I neće biti crnina, budite sigurni. Dosta mi je crnine. I depresije. I činjenice da su moji prijatelji lagano zbog toga odšetali od mene. Ne svi. A to mi je dovoljno za početak. Jedva čekam ponovno početi živjeti. I pustiti sunce u svoj život. Početi ići na kavice i šetati gradom slobodno, ne razmišljajući tko će što reći. Jer iskreno, za druge me nije ni briga. Barem ne više. Vjerujem da moji leptirići, možda neprikladni mojim godinama, ali itekako prikladni mom duševnom stanju neće naići na ravnodušnosti. Ali iskreno rečeno, dovoljno sam jaka osoba da me neki glupi komentari više ne mogu izbaciti iz takta. Ispravak: ne smiju moći. Ljudi su površna bića i sve gledaju onako kako im odgovara.
Primjerice, ako se suočite sa razvodom i muževom prevarom, o tome se pričaju priče godinama nakon što se to dogodilo. I svi upiru prstom, ne samo u tog supruga, nego i u onu jadnu napaćenu ženu koja je nakon svega uspjela prelomiti sve bure preko svojih leđa. Nitko ne priča kako je čudom uspjela spasiti brak i ostati prisebna, kako je iz svega izvukla maksimum i uspjela od svoje obitelji napraviti čvrstu zajednicu koja je sve to preživjela čvršća nego ikada. I kako se nije zaboravila smijati. Da se razumijemo, ne radi se o meni nego o nekome jačem od mene. Nekome tko je u životu pao na nulu. Ženi koja je u životu prošla nešto što nikada nikome ne bih poželjela. Prošla je nevjeru, rastavu i batine. Ukratko, horor. U jednome trenutku izgubila je sve, ali nije izgubila sebe i svoju djecu. Priča koja je milijun puta ispričana u milijun slučajeva, jer to nije ništa novo i nije ništa čudno. No, ono što je mene fasciniralo je što nikada nije odustala od svoje obitelji i što je na kraju ipak uspjela od cijele priče napraviti happy end, progutati sve što joj je dotični priredio, pomalo ga slomiti i zadržati obitelj kompletnu. Takvim „ponovljenim“ brakovima nikada ne dajem neku šansu, ali njoj dajem. Jer ona je jaka žena. Posebna. I zbog takvih žena DAN ŽENA ima smisla. Sjetila sam se nje jer sam ju srela neki dan. Smije se kao mladi mjesec, ima iskricu u očima kao netom zaljubljena šiparica. I kada ju prvi puta vidite mislite si kako joj je baš super u životu, ako čujete o njoj mislite da je to od ludila, jer nakon priča koje je njena familija po mužu ispričala, ona je poremećena i histerična osoba, ako ju poznajete površno mislite da je čudakinja ( jedna od naše vrste) koja se ne uklapa u svijet oko sebe, a ako ste s njom sve to skupa prošli obožavate ju, jer koliko god loših stvari o toj ženi se pričalo, vi znate njene zasluge. I njoj je to bitno. Volim takve ljude imati oko sebe jer su mi motivacija, dobar primjer kako od nule uz puno kreativnosti možete napraviti jako puno. Nije bitan tu novac ili mišljenja nepoznatih ljudi, bitno je ne izgubiti sebe i volju za život.
Eto drage moje i dragi moji, nadam se da ću, kada drugi puta budem pisala, biti odjevena u neku zvrckastu i luckastu šarenu kombinaciju proizašlu iz moje mašte. A možda me takvu i primjetite negdje u gradu. Slobodno mahnite. Čak i da nisam ja, mi šarena čudnovata vrsta uvijek ćemo vam odmahnuti...
- 14:35 -
subota, 05.03.2011.
Peta brzina
Pozdrav dragi moji i drage moje! Današnji dan mi je tako predivan da bih htjela da i vaš bude takav... A zašto? Spremam kuću. Ma ne, nisam neki kontrol frik ili gđa Urednost, inače me spremanje uistinu izbaci iz ravnoteže, no danas spremam uz zvukove sambe...
Zavodljivo njihanje bokovima dok brišete brašinu, zamahivanje kosom dok perete suđe i skakutanje na pilates lopti kao miki luda u trenutku nastajanja ovoga posta... Ima li što bolje...
Glazba me napuni nekom posebnom energijom. Čarolija ritma od mene napravi jednu predivnu vedru ženu koja voli sve, pa čak i spremanje. A kada mužić dođe doma... hmm onda ta energija, nakupljana i nepotrošena cijelog dana jednostavno izlazi van...
Da da, drage moje, kada jednostavno ubacite pozitivu u život, kada iz lera ubacite u petu, ne možete stati. Od kada sam počela tako razmišljati, mužić je primjetio promjenu. I jako mu se sviđa. Jer nova Ja ne brine kako joj tijelo izgleda dok se keksa, nova ja ne razmišlja kako će navući pokrivač još malo višlje, samo da se ne vidi škembica. Nova ja ne razmišlja u ključnim trenutcima o svojim nedostacima, nego o užitku koji iz njih proizlazi. Jer i on ima škembu, iako je beskrajno zgodan. No, ispod škembice ima nešto što je puno puuuuno uočljivije i što puno puuno više privlači moju pažnju. A on to srećom ne skriva ispod popluna. Ne, ne. I kada počnete razmišljati kao muškarac, kada vas zaboli za škembu i prepustite se uživanju u tijelu svog partnera, onda je to posao. Onoga trenutka kada sam se izvukla iz tame i upalila svjetlo, kada sam umjesto da se pokrijem do grla, otvorila svoje tijelo njegovim očima. Kada sam počela ulaziti u krevet obučena samo u svoju kosu, kao da su nedostaci nestali. Kakvi trbušnjaci, preznojavanje u paru je zakon. I puno efikasnije. Jer osjetite svaki centimetar svoga tijela, upalu svakog mišića, ali s takvim osmijehom kakav imate nakon keksa nikada, ali nikada niste izašli iz teretane.
I još nešto, maknite se od računala. Mailove, članke i sve ostalo što vas zanima čitajte u hodu. Dok kuhate ručak, dok plešete, dok se zabavljate... Zadnjih nekoliko dana imala sam problema sa mrežom, konstantno me izbacuje i zato sam izgubila volju za predugim surfanjem i igricama, sve na netu počela sam rješavati usput. Dok kuham, čekam da mi dođe mreža, malo pogledam što me zanima i idem dalje... Nisam bila sigurna ni kako ću uspjeti vježbati bez neta, ali hej... Uspjela sam. Djeluje. Dobila sam puno više vremena koje provodim kvalitetno, sa obitelji ili sama, u pokretu. Ovaj dinamičniji svijet je puno bolji, žao mi je što ga nisam prije otkrila, ali onda mi ne bi bio tako zabavan, zar ne???
Carpe diem, ekipo...
- 16:05 -
nedjelja, 20.02.2011.
Pauza
Eto i mene...
Po mom savršenom planu, trebala sam već lepršati na krilima nekog novog tijela, sa dušom ispunjenom nekim novim snovima, sa smirajem koje su mi moje meditacije dale i sa problemima sa kojima sa Nova Ja može nositi mnogo bolje od stare.
No, kako se ovaj blog zove Moj put ka mom savršenstvu, treba još malo pričekati sa svim postignućima...
Još uvijek sam na putu, ali želeći što prije dostići svoje ciljeve, kako materijalne, tako i duhovne, negdje na prečicama svoga života sam se izgubila i sada nastavljam nekim mirnijim i jednostavnijim tonom...
Otkrila sam da prvo moram poraditi na svojim unutarnjim ciljevima da bih dostigla vanjske...
Naime, ako idem obrnuto, dovodim se do toga da u navali tuge, depresije ili nekog problema utjehu tražim u hladnjaku, umjesto u sebi i u svojoj okolini...
Jer upravo je taj kamenčić spoticanja i bio presudan za moje novogodišnje odluke...
Nekoliko dana PMS-a, strašne želje za čokoladom, nekih mojih frustracija i sve se srušilo kao kula od pijeska...
Obožavam pijesak, ali samo onda kada ga kupaju predivni harmonični valovi, kada se mirisi i zvukovi mora isprepliću u jednu prekrasnu cjelinu.
Kada je pijesak sinonim za snove, za ciljeve, onda to baš i nije tako savršeno.
Dakle, odlučila sam ići polako. Da, to znači da me nećete vidjeti u onoj predivnoj zgodnoj ženi koja će preko ljeta proći pored vas i ostaviti iza sebe neodoljivi trag parfema koji će vas, satima nakon susreta još draškati u nosu, podsjećajući vas na njenu neodoljivost. Na ono što želite biti, ako ste žensko, ili ono što želite imati, ako ste muško. To mi nije ni bio prvotni cilj.
Jer mene nitko ne može imati, niti itko može biti kao ja. Niti ja mogu biti kao netko drugi. No, mogli biste me vidjeti u onoj vedroj veseloj ženi koja se smješka svima oko sebe i koja zrači pozitivom. To je netko već sličniji staroj MENI.
Ne, nisam odustala od dijete. Odustala sam od izgladnjivanja. Odustala sam od okvira i od brojeva. Nisam odustala od cilja da se osjećam dobro.
I da uskočim u najdraže traperice, koje godinama na dnu ormara čekaju "The moment". Nisam odustala ni od vježbanja. Ali odustala sam od preforsiranja. Jer biti majka, studentica (iako vanredna), zaposlena žena, supruga, domaćica i prijateljica je jedan jako kompleksan i zapetljan koktel uloga. Nisam sigurna mogu li ne izgubiti sebe u cijeloj toj priči...
I još uz to sve biti vedra, nasmijana, šarmantna, prema novogodišnjim odlukama i zgodna i u skladu sa unutarnjim dijelom sebe.
Do nedavno sam se tražila. U mnogim filozofijama, u mnogim religijama, u mnogim društvima. Produkt svega bio je život po nekim svojim načelima. Jer sve vjere, sve filozofije, sva društva u suštini govore o istom. A ja sam željela dosegnuti tu suštinu. No, taman kada sam se pronašla, imam osjećaj da sam se i izgubila. U obavezama, u davanju sebe svima oko sebe... U jednoj zapetljanoj životnoj priči. Sada sam u fazi da sam prepoznala svoje nedostatke i odlučila ih riješiti.
Problem je što jako puno padam na tome putu. Ali zato ću znati cijeniti cilj kada ga konačno ostvarim.
- 19:45 -
ponedjeljak, 10.01.2011.
Multipraktik žene
Kako sam multipraktik žena, tako njegu usklađujem s drugim obavezama. Primjerice, dok učim za ispite, napravim si kupku od limuna za noge i sređujem zadebljanu kožicu. Dok pravim doručak, jogurt namažem na lice i napravim si predivnu masku koja se ne vidi, a ode pri zajedničkom umivanju. Dok sjedim za računalo, umjesto na stolici sjedim na pilates lopti... Kako je ženska snalažljivost neograničena, tako je i neograničen broj primjera u kojoj se ona očituje. Pričamo na telefon, kuhamo ručak i igramo se sa djecom istovremeno naravno. Zato jer smo mi snalažljive i zato jer to možemo.
Priroda nam je usadila taj dar zato da istovremeno možemo biti i lijepe i brinuti se za sve oko sebe i tko zna što još...
Samo moramo imati volje i želje isprobati to.
Razmislite o tome kada slijedeći put budete rekle Nemam vremena
- 22:41 -
Korisni recepti za njegu kože
KREMA ZA ZATEZANJE I NJEGU KOŽE
Žlica maslinova ulja
Žlica meda
Pola šalice jogurta
1 bjelanjak
To sve pomiješati i namazati se. Ostaviti da odstoji 20 min i oprati.
Žumanjak možete iskoristiti kao pakung za kosu.
Da bi učinak bio djelotvorniji, prvo sam si napravila piling sa socom od kave. Malo je prljav posao, ali nakon što s e istrljate s njim, istuširate se sa normalnim gelom i sve super.
Svatko ima pravo na svoj izbor i svoje male tajne za njegu... Ja sam neke svoje podijelila s vama. Na vama je isprobati ih ili ne. Meni pomažu i koriste, što ne znači da će i nekome drugome.
Osobno sam protiv kemije i sve pokušavam raditi sama, od kruha (kada stignem), pa do sredstava za njegu sebe i kuće. S vremenom bit će tu još savjeta za njegu.
- 21:58 -
subota, 08.01.2011.
Vaga... prijatelj ili saveznik??
Danas sam stala na vagu... 80 kila... Ajme meni... Na 160 i još malo visine to izgleda... horor
Liječnici kažu da imam poremećaj hormona... Ma imam ja poremećaj koji se zove pretjeran rad zubi i usta, a prespor rad nogu, ruku i ostalih pokretnih dijelova tijela...
Imam neopisivu želju to promijeniti i najradije bih to napravila na najbržii i najlakši mogući način. Ali, takav ne postoji, na žalost svih nas žena koje imamo problema sa kilogramima, njihovim viškom ili manjkom.
Danas je idealan dan za promjenu... Ok, odluka je pala nakon obilnog ručka, nakon jutra bez doručka... ali bolje i danas nego nikada... Uostalom, do kraja dana imam još puno sati da potrošim što sam unijela...
Odlučila sam ići na UN-ovu dijetu od 90 dana... Malo je predugačka, ali za sada je svima oko mene postigla najbolje rezultate...
Nadam se da ćete za 100 dana i na ovome blogu slušati o još jednom uspjehu te dijete...
Ne, nisam se zabunila. Dala sam si 100 dana zato jer prvih 10 dana planiram detoksifikaciju.
Plan za početak:
1. dan ... danas... tako kako je...
2. i 3. dan... kiseli kupus za ručak i večeru, jogurt za doručak, voće za užinu
4.-10. dan... Magična juha...
11.-100. dan... UN dijeta
Uz to naravno svaki dan popiti 2 litre tekućine... Kako nisam ljubitelj vode, zamijenit ću ju nezaslađenim biljnim čajem i limunadom.
I vježbati 5 dana u tjednu po pola sata, 6. dan vježbu ću zamijeniti usisavačem i generalkom u stanu, a 7. dan šetnjom
Plan mi se čini super. Iako, već sada vidim da će trebati puno truda i želje... I prvenstveno snage da, kada moji slatkoljupci doma izvade čokoladu ili nešto slično, zatvorim usta i zadržim ih takvima.
Za sada već postoji problem... Naime, u tih 100 dana upast će nekoliko rođendana, obiteljskih slavlja i ručkova. Kako ne želim svima nabijati na nos svoj novi režim prehrane (želim da to vide sami na meni), morat ću se nekako prilagoditi svemu tome i sutradan biti na vodi ili nečemu... Budem to smislila kad za to dođe vrijeme...
Sretno svima koji me budu slijedili...
- 14:10 -
Novogodišnje odluke
Nova godina ... nova ja???
Dignite ruke svi koji ste raznježeni Novom godinom, prošle godine donijeli neke važne odluke ili zaželjeli neke želje... ok... sada ostavite ruke u zraku samo oni koji ste to sve prošle godine i ostvarili...
Ima vas jako malo, zar ne??
Iskreno rečeno i moja ruka nije ostala u zraku. Hrpu odluka sam donijela i s vremenom su se sve razvodnile... Ali ove godine neće biti tako... Obećajem sama sebi...
Zato sam i obrisala stare postove i počela na čistom blogu ispisivati nove, optimističnije postove...
Jer ja to jesam... Jedna vedra i vesela mlada žena, žena koja je lijepa i pametna... žena koja može sve...
Hm... ajmo ispočetka... Od kada sam ušla u tridesetu, nisam više mlada, život mi nije dao puno izbora pa često moj osmijeh ostaje samo kao sitnica iz mladih dana koje se svi rado sjećaju. Lijepa jesam, ali svi ovi nagomilani kilogrami to poprilično sakrivaju...
A moja pamet... ona se izgubila kada sam prestala studirati zbog djece...
No, nova godina donijela je nove odluke...
1. Upisat ću tih nekoliko ispita koliko mi fali do diplome, možda i diplomiram dogodine.
2. Naći ću si posao koji me uveseljava... Recesija mi je odnijela siguran posao, a kao frustrirana kućanica, uz svoj vedri veseli i vrckasti karakter, nemam šanse.
3. Bit ću bolja majka... Prvenstveno ću više vremena aktivno provoditi sa djecom. Prvo djeca, a onda spremanje, kuhanje i ostalo
4. Smršavit ću... Prvenstveno da se ja osjećam bolje, a i zato da mogu obući što želim... Izaći ću iz crnine definitivno... jer crno ne sužava... samo izgledate morbidno
- 13:54 -
